Morbidno, bizarno i gadno...ili ne? :)

da, znam, ne vjerujem ni sama, novi post :D al eto, da iznenadim malo neke ljude ;)
kolko sam ja shvatila, sad bih trebala preporučit knjige... valjda pet :) pa evo:

-arthur c. clarke: odiseja u svemiru- kad sam je prvi put čitala ( davno je to bilo) bila mi je fora... onak, totalno neočekivano... kasnije sam je pročitala još nekoliko puta, više nije bila toliko fora, ali i dalje je ostala odlična knjiga :)

-ursula k. le guin: svijet se kaže šuma- čitala sam je nedavno, prije nekoliko mjeseci... i ne znam zašto, al knjiga mi je stvarno bila predobra... ugođaj, i sve... nemam neko racionalno obrazloženje :) možda je bio dobar trenutak za čitanje, tko zna... možda budem bolje razumjela to kad je sljedeći put pročitam ( da, knjige koje mi se doista sviđaju čitam više puta :) )

-milan kundera: nepodnošljiva lakoća postojanja- isto nedavno čitala... nije moj tip knjige uopće, ne bi nikad rekla da će mi se svidjeti, ali, začudo, je... zabavno, lako se čita, a opet nije plitko i bezveze, bar meni :)

-albert camus: stranac- je da je lektira, al dobro je :) dapače, odlično... mersault mi je super lik... da, znam da će onima koji su to čitali ovo zvučat čudno, al eto, je... uglavnom, knjiga za preporuku :) hm, da, mogla bi je opet pročitat :)

-franz kafka: proces i preobrazba- ovo je bilo najteže, nisam se mogla odlučit između više toga, al eto, nek bude kafka... sviđa mi se taj fantastičan svijet, otuđenost, itd... zna i u lektiri bit dobrih stvari :)

evo, to bi bilo to... s tim da ću se za pola sata vjerojatno sjetiti još nekih knjiga koje bi rado stavila na popis, vjerojatno ću u sljedećih nekoliko mjeseci pročitati također neke knjige koje zaslužuju ovdje biti... al ovo je najbolje čega sam se trenutno mogla sjetiti :) stavila bih ja ovdje još i baudelairea i poea( mislim na pjesme, ne toliko na priče njegove ), al eto, to su ipak pjesme, pa sam odustala... a kad bi krenula sve nabrajat, ne bi tak brzo stala, pa bolje da prestanem :)
nadam se da će se barem nekome svidjeti neka knjiga s ovog popisa... valjda nisam jedina s ovakvim ( možda lošim :) ) ukusom :)

e stvarno je prošlo jako dugo od prošle priče... vjerojatno ste već svi i zaboravili na ovaj blog... a eto, nisam imala inspiraciju baš... i ovo sad sam napisala uglavnom zbog dosade, da bar malo ubijem vrijeme... nije baš nešto jako kvalitetno, al eto... i nerazrađeno je, po običaju... bilo bi bolje da je duže i detaljnije, al mi se ne da :) i zato, nemojte bit prestrogi kritičari...ak to itko uopće bude čitao:)
pa evo...




Čim sam je prvi put vidio, znao sam da nije ista kao drugi ljudi. Teško mi je bilo reći zašto. Izgledala je normalno, ponašala se normalno, govorila normalno... sve je radila normalno. Osim što, eto, ipak nije bila normalna. Sad sam to samo naslućivao... uskoro ću saznati i zašto. No, bolje da krenem ispočetka.

***

Upoznali smo se jednog zimskog dana. Sasvim slučajno, bar se tako činilo. Zajedno smo čekali u redu u banci, i kako se to ponekad zna dogoditi, počeli smo razgovarati. I činilo se da se savršeno razumijemo. Neki neodređeni osjećaj bliskosti... Da, tako bi se to najbolje moglo opisati. Završili smo na kavi. Tad sam prvi put doživio jedan od njezinih monologa, monologa kojima me, to ću tek kasnije saznati, učila onome što sam trebao znati... iako toga tada nisam bio nimalo svjestan. Naravno, i sad ga se sjećam u detalje. Pa kako bih takvo nešto mogao zaboraviti? Gledajući me ravno u oči, govorila je :
'Jesi li kad razmišljao o životu? A o ljudima? Ali zapravo, istinski razmišljao? Nisi, vjerojatno. Malo ih je koji jesu. Ne bih ni ja da sam na tvome mjestu. Ali, došlo je vrijeme da saznaš nešto o tome. Nešto što te ne mogu naučiti knjige ni ostali ljudi. No, ja mogu. Dakle... život nije ništa. Ne, bolje je reći da je život truplo, leš... a ljudi su beznačajni, mali crvići duboko u njemu. Crvići, koji ponekad pokušaju ispuzati van iz truleži, ali uglavnom bezuspješno. Doduše, nekome se posreći i uspije se probiti na površinu. I tad pomisli da je došao do cilja, da je našao svrhu, izlaz, spas... Ali, kad se obazre oko sebe, vidi samo mrak, crnilo, ništavilo. Nikakve odgovore, samo nova pitanja. A tada... Neki, umorni, ostanu tamo gdje su nakon mnogo muke došli i polako umru. Čuo si sigurno za njih, to su Propali Idealisti. Drugi, pak, razočarani, vrate se natrag u trulež, i počnu živjeti kao i svi ostali, ne razmišljajući više o tajnama života... i postanu Cinični Realisti. A treći... Treći ostanu na površini, i tamo, iz mraka, viču u dubine truleži i zovu ostale da im se pridruže, iako znaju da odgovora na vječna pitanja tu nema. Ali, oni, Nepopravljivi Optimisti, vjeruju da će jednog dana doći svjetlo u tu tminu. I žele da ga i drugi ljudi dočekaju zajedno s njima. Ne treba ih slušati, vjeruj mi. Ja znam. Svjetla nije bilo, nema ga i neće ga biti. I to ljude uopće ne bi trebalo brinuti. Znaš što bi bilo najpametnije? Ostati u truleži... Navikneš se, s vremenom. Čak ti i lijepo može biti, ako ne razmišljaš previše. I ostaneš običan čovjek, koji ne teži površini. Najbolje je tako... i najlakše. No, dosta je bilo za prvi put. Nadam se da si naučio lekciju. Sljedeći put na redu je nešto više... vjerujem da je moje povjerenje u tvoje mogućnosti shvaćanja toga opravdano.'
I tada je otišla. Skoro bez pozdrava, nestajući u magli. Ne znam zašto mi se učinilo da vidim nešto crveno kraj njenih ušiju... Valjda sam halucinirao. Ali osjećaj da mi je ona, nekako neobjašnjivo, otela dio životne energije, da se osjećam slabiji nego inače, nije bio izmišljen... Bio je itekako stvaran.

***

Drugi put našli smo se u mom stanu. Nazvala me jedne večeri i pitala može li doći. Nisam joj dao svoj broj, ali to nije bilo važno. Znao sam duboko u sebi da njoj nije bio problem doći do njega. I tako, došla je, tajanstvena i neobična kao i prvi put. Ovaj put nije se zamarala uvodom, odmah je krenula na stvar:
'Osim ljudi, postoji i nešto drugo. Nešto više. Ne, ne govorim o Bogu. Govorim samo o bićima koji nisu ljudi. I ne vole ljude, obično. Ali ima i iznimaka, naravno... uvijek ima iznimaka. Rijetkih, ali ima ih. Oni pomažu ljudima, da se, da tako kažem, izdignu iz truleži... Do površine, pa i dalje, do njih. A tamo, kod njih... Ne, neću o tome sada. Bilo bi previše. Zadovolji se s ovim. Sad, da se vratim na one neiznimne od nas... Hoću reći, njih. Oni ne vole ljude, kao što rekoh. Štoviše, mrze ih iz dna duše... Duše? Hm, ironično... Nema veze, zaboravi ovo. Mala digresija, ništa tebi za sada bitno. Uglavnom, ne podnose vas. Sjeti se svih onih bizarnih nesreća, prirodnih katastrofa... E pa nisu to samo slučajnosti. Oni to rade, kad im je dosadno. Vi ste im neka vrsta igračaka, igračaka koje žele uništiti, jer im je dosadno, i puni su mržnje. I što misliš, zašto je svijet takav kakav je? Zbog njih, naravno... Oni ga uništavaju. Ubili su i Tvorca. E sad stvarno pretjerujem s pričom... Idem dok nije prekasno. Vidimo se još, čovječe...'
I opet je otišla u maglu. I opet sam vidio crveni odbljesak na njenoj glavi. I opet sam se osjećao slabo... neopisivo slabo. Ali, usprkos tome, htio sam je opet vidjeti... I znao sam da i hoću, i to prilično brzo...

***

Tako je i bilo. Jedne noći samo se pojavila u mome stanu. Ovaj put nije puno pričala. Zapravo, uglavnom je šutjela. Kao da je o nečemu razmišljala... bila je sjetna. Pokušao sam je oraspoložiti, ali nije mi išlo. Osjećao sam da se sprema nešto... i bojao sam se, stvarno sam se bojao.
Ne znam što se zapravo dogodilo. Osjetio sam kako gubim svijest, i zadnje što sam vidio bila je ona... ali, drukčija nego što je bila do sada. Ne, to nije bilo moguće... A tada se na moje oči i um spustio mrak.

***

Probudio sam se. Ne znam koliko je vremena prošlo. Ugledao sam je. Sjedila je, sva u crvenom, okružena plamenovima... koji joj nisu ništa činili, kao da je bila imuna na njih. Imala je i rogove, naravno. I koplje. Baš kao u pričama, naravno. Ta bila je vrag. Doslovno. A bio sam i ja, koliko sam vidio. I nisam bio iznenađen... Sve je izgledalo nekako neprirodno prirodno, ako razumijete što želim reći. Ali, htio sam još neka objašnjenja od nje... I dobio sam ih.
'Da, postao si vrag, kao što vidiš. Sad si kao ja. Vjerojatno si već shvatio, ja spadam među one iznimke koje vole ljude. I eto, imamo moć da ih, povremeno, pretvorimo u pripadnike svoje vrste. I time si osiguravamo opstanak. Jer mi se klasično razmožavati ne možemo, pa je ova pretvorba jedina mogućnost našega opstanka. Naime, nismo besmrtni, iako dugo živimo. Dugo za ljudske pojmove. I onda mi 'dobri' vragovi, kao ja, imamo na sebi golemu odgovornost. Jer ove ostale nije briga. Samo uništavaju sve... I naš opstanak ih nimalo ne zabrinjava. Briga ih je samo za sebe, i da što više toga unište i ubiju. Pa rekoh ti već, i samog Tvorca su ubili. Da, postoji Tvorac. Bolje rečeno, postojao je. A zašto su ga ubili? Tek tako, htjeli su dokazati da to mogu. Ne razumijem ih ni ja. Pitaš se zašto ne ubiju nas dobre, ionako smo u manjini? Ne znam zašto je tako, ali nešto ih sprečava da ubiju pripadnika svoje vrste... neko pravilo usađeno duboko u nutrinu njihova bića. Jednostavno to ne mogu napraviti. Sva sreća. Zašto sam tebe odabrala? Na to ti ne mogu odgovoriti. Jer ne znam. Privukao si me nekako. Bio si poseban, iako ti to ne misliš, vidim ti u očima. Ali meni si bio. Ne znam zašto, stvarno. Vražja posla, očito. A da, naravno da te to muči, oprosti što ti prije to nisam rekla. Pitaš se jesi li ti dobar ili loš vrag? Da, još to ne znaš, treba proći neko vrijeme. Naravno, htjela bih da budeš kao ja. Ali ne mogu na to nikako utjecati. Ako si predodređen da budeš zao, bit ćeš. Prosudba će biti za tisuću godina. Da, imamo prosudbu. Ali nije sad to bitno, zapravo. Vidjet ćeš kad dođe vrijeme za to. Ionako ne možeš ništa učiniti. Bolje se odmori dok još možeš. Jer kad budeš znao u koju skupinu spadaš, morat ćeš i djelovati u skladu s tim. I neće biti previše odmora. Zato dobro iskoristi ovih tisuću godina. To je sve, je li tako? Dobro onda, nadam se da će ti se svidjeti život ovdje, nije tu tako strašno, iako ljudi o paklu uglavnom imaju lošu, ali krivu predodžbu. Predrasude, što ćeš. Ma, bolje da više ne pričam, sve ćeš sam vidjeti uskoro. Dođi sad do mene.'
I došao sam. Bio sam nekako čudno sretan. Sjeo sam kraj nje. I pogledao oko sebe, da vidim kako pakao izgleda. Istinu govoreći, stvarno nije bilo tako loše. Moglo bi se meni ovdje i svidjeti... Pogotovo ako postanem zao vrag. Nekako mi to privlačnije zvuči. Nadam se da mi ona ne može čitati misli... A i ako može, kao da je to bitno. Ionako mi ništa ne može... Svidjet će se meni ovdje, sad sam u potpunosti siguran. Baš je zanimljivo biti vrag...

***

Našli su ga u jarku kraj ceste. Buncao je, mrtav pijan. O nekakvim dobrim i zlim vragovima, Tvorcu, paklu, njoj... Uglavnom, gluposti. Zaključili su da mu je alkohol uništio mozak, i odveli ga u bolnicu. Bio je nekako začuđujuće slab. To su isto, u nedostatku boljeg objašnjenja, pripisali alkoholu. A kad su došli ujutro u njegovu sobu, krevet je bio prazan. Njega nigdje nije bilo. To nisu znali objasniti. Jednostavno su rekli da je nestao na neobjašnjiv način... Događa se to ponekad. Nekad te ljude pronađu, nekad ne... Njega nikada nisu. Uskoro su ga i zaboravili u potpunosti...

***

I ljudi su nastavili živjeti kao ništavni crvi... U truleži, nemoćni da išta sami postignu. A mi smo ih gledali odozgo, i smijali se njihovim mukama, koje smo prouzročili, kao ja... Ili ih gledali sa sažaljenjem i ljubavlju, pokušavajući im pomoći, a time posredno i sebi, kao ona... I tako će to trajati jako, jako dugo, možda čak i zauvijek...

evo, napisah ja nešto nakon dugo vremena... :) ne znam, možda se neće baš svima svidjet, al eto... ja tu ništa ne mogu... pročitajte, pa vidite... :)




Da, volio ju je. Bila mu je kći, i normalno da ju je volio. A to što drugi nisu imali razumijevanja za njegovu ljubav... to je bila druga stvar.
Počelo je kad je bila još malena... Dobro se sjećao prvog puta. Bojala se, naravno. Ta taj dan upravo je navršila tek sedam godina. Ali on joj je sve lijepo objasnio. I na kraju je završilo prekrasno, i za nju i za njega. Pravi rođendanski dar... Jer, ne bi je on tjerao da opet to čine da joj se nije svidjelo. Ali ona je to voljela, kao i on. Uživala je u tim skrovitim trenucima... možda čak i više od njega.
Razumljivo, morali su se skrivati od njegove žene, njene majke. Bilo je to pomalo iritirajuće, ali morali su ipak platiti neku cijenu za svoju ljubav. Dobro im je to išlo... jer bili su svjesni da ih se ne smije otkriti. Onda bi bio kraj... a on nije znao bi li ga mogao podnijeti. Zato su pazili... sve do jednog dana...

***

I ona je voljela svog oca. Na više načina. Zapravo, osobito ju je privlačilo njegovo iskustvo. Bila je napredna za svoje godine. Sad ih je imala četrnaest, a sve je počelo prije sedam godina. Isprva je gledala svog oca s nevjericom, koja se uskoro pretvorila u uživanje... I svaki put je bilo sve ljepše i ljepše. Njen otac bio je velikodušan i dobar, ni na što je nije tjerao... ona je sama to htjela. Bila mu je zahvalna na poticaju, jer da toga nije bilo, izgubila bi puno lijepih trenutaka u svom životu... Najljepših, vjerojatno...
Smetalo ju je što drugi nisu smjeli znati za njihovu ljubav. Izluđivalo ju je sve to... Sve ta silna skrivanja, laži... I postala je pomalo nemarna. Jer, ipak, bila je još dijete...
I zbog toga, došlo je do neželjenog kraja...

***

Zaboravila je zaključati vrata sobe. A majka se vratila ranije s posla... I našla ih, gole, u krevetu. Izraz na njenu licu nikad neće zaboraviti... bio je to izraz goleme nevjerice, šoka i odbijanja da povjeruje u to što upravo vidi...
Vjerojatno je zato majka zanemarila njen pogled pun radosti i užitka. I pokušala objasniti situaciju na razumljiv način... Isto grozan, ali ipak puno manje od prave istine. Naravno, optužila je oca... A on se nije ni pokušao braniti. Previše je volio svoju kćer i nije i njoj želio upropastiti život.
Suđenje je bilo kratko. Prozvali su ga monstrumom, kći je bila proglašena nevinom žrtvom pohotnog oca. Svi su je žalili... Oca su osudili na deset godina zatvora. Javnost je bila jednoglasna- premalo. Takvo čudovište oni bi najradije strijeljali...

***

U zatvoru mu je bilo grozno. Ostali zatvorenici su ga mrzili. Znali su za njegov zločin, koji je u njihovim očima premašivao sve ostale... Bila mu je rođeno dijete, nije to smio učiniti. Nije se želio uopće sjećati što su mu sve radili... bilo je prebolno. Nije ih krivio, znao je da oni ne mogu razumjeti što se zapravo dogodilo, a nije im ni pokušavao objasniti, jer bio je svjestan da je to uzaludna misija... I tako je šutio i trpio.
Jedinu utjehu pružala mu je ona. Pod izlikom da mu je sve oprostila i da mu želi pomoći, dobila je dopuštenje da ga posjećuje. Pod nadzorom, naravno. Ljudi su je doživljavali kao sveticu... Jer, rijetki su oni koji bi mogli oprostiti tako nešto...
Nisu mogli otvoreno govoriti, nisu se mogli voljeti, ali i ovo je bilo bolje od ničega. Njemu je njeno prisutstvo bilo neprocjenjivo. Vjerojatno ne bi dočekao kraj tih deset godina da toga nije bilo...Zajedno su brojali dane do njegova izlaska... koji je bio sve bliže i bliže.

***

Ona se udala, dobila dijete, dječaka... ubrzo se rastala. Svi su se divili kako je dobra majka, uzevši u obzir što je sve sama proživjela u djetinjstvu. I još su je više zbog toga cijenili...

***

Prošlo je deset godina. Otac je izašao iz zatvora. Ispaćen, stariji, ali još pun volje za životom. Jer, ona ga je čekala...
I dalje su se voljeli... Dolazio je k njoj što je češće mogao. Oboje su živjeli sami, pa je ovaj put išlo lakše. Svi su ga sumnjičavo gledali kad je išao k njoj, ali ona ih je sama uvjeravala da je on sada novi čovjek, da je sad voli samo kao kćer... I na kraju su joj svi povjerovali... Ipak je to bila ona, svetica, koja je spremna sve oprosititi, žrtvovati se... Pa onda, zašto ne bi mogla promijeniti svog oca na bolje...?

***

Da, i dalje ju je volio. I ona je njega i dalje voljela... I bili su sretni, zajedno...
A oboje su s nestrpljenjem iščekivali sedmi rođendan njenog dječaka... jer tada će dobiti poseban rođendanski dar. Ako je imalo na majku, taj će mu se dar itekako svidjeti...

Ovo je malo bezvezna priča... i veći dio je patetičan, ali namjerno...jer inače ne bi imalo baš smisla, i ne znam kak bih drugačije to napisala... samo ne čitajte ni slučajno kraj unaprijed... bit će glupo i nemojte to radit :)




Usamljeni starac sjedio je na klupici u parku. Bilo mu je dosta života. Njegova ljubav umrla je prije dva mjeseca, a njemu je svakim danom bivalo sve gore i gore. Besciljno bi lutao po gradu, plakao, sjedio, zurio u prazno... I mislio na svoju ljubav koje više nije bilo. Odnio ju je rak pluća. Starac je sa užasom mislio na posljednje dane koje je proveo u bolnici, neispavan, ali spreman pružiti pomoć i utjehu. Sa užasom, ali i sa nekom skrivenom radošću. Jer to je bilo prvi put da ga nitko nije tjerao od njegove ljubavi. Prije su se morali viđati tako da ih nitko ne vidi. U ovom glupom svijetu ne bi imali razumijevanja za njih. Lažni moral, prezrivi pogledi, čuđenje i nevjerica pomiješana s gnušanjem... da, mogao je točno zamisliti reakcije drugih, potpuno predvidljive. A nisu imali hrabrosti da se s tim suoče...
Voljeli su se. Kad su bili mlađi, jedva su čekali da se vide... Ulagali su mnogo energije u to da ih nitko ne vidi u nekoj kompromitirajućoj situaciji. To ne bi baš dobro završilo, pogotovo ne u njihovom konzervativnom gradiću. Sanjali su da će jednog dana otići negdje daleko, gdje ih nitko ne zna, i gdje im nitko neće ništa prigovarati. Naravno da od toga nije bilo ništa. Nije ni moglo biti. I tako su se i dalje voljeli u tajnosti...
Kako su prolazile godine, viđali su se manje. Sad su imali svoje obitelji i djecu. Morali su, da sve izgleda normalno, očekivano i obično. Nisu se htjeli izdvajati. No, ti njihovi susreti sad su nekako bili ljepši nego prije. Možda zato jer su bili rjeđi i zato dragocjeniji. I iako je prije mislio da je to nemoguće, voljeli su se još i više.
Kad bi bili u društvu s drugim ljudima, ponašali su se suzdržano. Bilo je teško, naravno, ali morali su... Nitko nikada nije ništa posumnjao. Bili su uzorni obiteljski ljudi, pravi primjer za sve ostale. Svoju mrežu laži izgradili su čvrsto i nitko je nikada nije uspio uništiti. A oni su se i dalje voljeli...
A sad je njegova ljubav bila mrtva, pod zemljom, istrunula... Starac je svakim danom sve više propadao. Htio je i on otići sa ovoga svijeta, koji ionako nije podnosio, a jedinog smisla koji je za njega postojao na njemu više nije bilo. A danas se konačno odlučio. No, prije smrti odlučio je otkriti njihovu tajnu... da bar u smrti ne budu s lažima... da počivaju u miru.
Jer, oni su se neizmjerno voljeli...

***

Silvija je tog naoko normalnog jutra ustala u 8 sati ujutro. Muža joj nije bilo u kući. Uplašila se, jer on je u zadnje vrijeme često znao govoriti kako će otići nekamo, daleko, zauvijek... Ali ona mu nije previše vjerovala... bar ne do danas. Inače nikad tako rano nije nikuda išao. Počela ga je tražiti... no, jedino što je našla bio je komad papira kraj njegova kreveta, na kojemu je pisalo ' Za Silviju '. Nervozno ga je uzela u ruke i počela čitati.
' Draga Silvija, znam da će te ovo što sada čitaš povrijediti, ali nisam ti htio lagati do kraja. Bila si mi dobra žena i hvala ti na tome. Ja sam sada otišao, ne znam ni sam kamo... ali znam da se više nećemo vidjeti. Možda je tako i bolje. Teško mi je ovo reći, ali nikad te nisam volio. Žao mi je, ali tako je. Osoba koju sam volio umrla je prije točno dva mjeseca, 25.5. Nitko drugi taj dan nije umro, i odmah ćeš znati tko je to bio. Znam da će te to saznanje šokirati... ali vjeruj mi, koliko god zvučalo čudno, istina je. Nisu nam dali da se volimo javno, pa smo se morali voljeti tajno. A sad ćemo se voljeti u vječnosti... i nitko nam to neće moći zabraniti. '
Silvija je šokirana ispustila papir i širom otvorenih očiju punih nevjerice sjela na krevet. Nije mogla doći k sebi od iznenađenja... Ne zbog toga što ju je muž cijeli život varao... To bi bilo donekle normalno, razumljivo, dopušteno... Za razliku od ovog... Ovo je bilo... nemoguće. Ali, po svemu sudeći, ipak se dogodilo...
Jer, jedina osoba koja je umrla 25.5. ove godine u ovom gradiću bio je susjed Marko.

Eh, da... ne čitajte ovo ako niste jako, jako otvoreni prema bolesnim stvarima... bar je to moja preporuka... nema sad tu krvi, strašnih slika i tak to... ali je sama tema bolesna... i odvratna... a ak ipak pročitate i zgadi vam se, ne krivite mene, ipak sam vas upozorila... i ne odabravam ja takve stvari u stvarnom životu, da ne bi bilo... :) ali eto, danas me nešto puklo pa sam to napisala... pa ak ste tak jako znatiželjni, čitajte... ali još jednom kažem, upozorila sam vas na vrijeme...


Petar je jako volio svoju unuku. Zvala se Petra i imala je četiri godine. Bila je najpametnije četverogodišnje dijete koje je Petar znao. Bar je on to tvrdio. Naravno, te njegove riječi trebalo je uzeti s rezervom, jer kao i svi djedovi bio je pomalo neobjektivan u takvim stvarima. Obožavao ju je. Ta bila mu je to prva, i za sada jedina unuka. Po njemu je čak i ime dobila. On je inzistirao na tome. Kupovao joj je darove ne mareći za cijenu, igrao se s njom svaki dan, pričao joj priče sve dok ne bi utonula u san… ukratko, činio je sve što je ona htjela. I nije se toga sramio. Jer, bila je to njegova najpametnija unuka…
*******
Rezač je kuhao juhu. Pažljivo i precizno dodavao je sastojke, moglo bi se reći čak i bolesno precizno. Uvijek je tu dolazila ista količina luka, mrkve, soli, vode,… a osobito mesa. Nije uvijek imao svježeg mesa. Ali, ovu juhu nije se moglo kuhati nikako osim sa svježim mesom. Danas ga je, nakon više mjeseci, napokon imao. Svježe da svježije ne može biti. I ova juha će biti jako dobra, unaprijed je to znao. Možda najbolja koju je ikada skuhao…
*******
Gradonačelnik se zagledao u telefon. Još nije mogao vjerovati što je upravo učinio. To je bilo… pa, najjednostavnija riječ je bila grozno. Odvratno. Bolesno. Jer, nazvao je Rezača. Da je to rekao nekome drugome, taj bi ga zbunjeno pogledao i pitao ga što je loše u tome i tko je uopće Rezač. Jer, za Rezača se nije znalo… Kad bi čovjek saznao tko je Rezač, uvijek je to bilo zato što ga je očajnički trebao. I kad bi ga nazvao, uvijek bi se nakon tog kajao. Kao gradonačelnik sada. Ali, morao je to učiniti… No, ta utjeha bila je vrlo slaba…
*******
U ovome gradu skoro sve je bilo dopušteno. Grad poroka, zvali su ga. Stotine plaćenih ubojica djelovali su tu svaki dan. Ali, svi su kategorički odbijali ubijati djecu, jer i u ovom gradu, koliko god opak bio, to se smatralo nedoličnim. Svi, osim jednoga. Rezača. On je to činio. I zato, kad bi netko zatražio od nekog ubojice da ubije dijete, ovaj bi ga pogledao s gnušanjem i poslao Rezaču. Nevoljko, ali bi to ipak učinio. Jer, nitko se Rezaču nije želio zamjeriti… Bio je već star, barem trideset godina u ovom poslu, ali još uvijek opasan. Jako opasan…
Tako je i gradonačelnik, kad je shvatio da moćnog industrijalca koji je polako preuzimao kontrolu nad njegovim gradom neće moći nikako drukčije zaustaviti, pribjegao toj mjeri. Odlučio je dati ubiti njegovu kćerkicu… Nije znao hoće li time išta postići, ali nadao se da će industrijalac shvatiti poruku. Već je bio očajan. Htio je grad samo za sebe, i nije mogao ovo dopustiti. I tako je, eto, došao do Rezača. Što je najbolje, Rezač uopće nije bio skup. Točnije rečeno, nije koštao ništa. Jedino što je tražio za sebe, bilo je tijelo ubijenog djeteta…
*******
Rezač je djevojčicu oteo u parku. Njena dadilja ništa nije primijetila. Bila je previše zabavljena pričom s ostalim ženama. A male djevojčice su lakovjerne… i nikad ne odbijaju bombone, znao je to. Ni s ovom nije bilo drukčije. Krenula je bez ikakvog dvoumljenja za njim. Izgledali su kao djed i unuka. Odveo ju je u svoj stan. Djevojčica je, umorna, zaspala. Tad je Rezač, s osmijehom na licu, zario nož u njeno malo srce. Umrla je na mjestu. A onda ju je izrezao… Pažljivo, precizno. Moglo bi se reći, s nekom čudnom ljubavlju. Jer, on je volio djecu… Na više načina, dakako…
Nisu ga uzalud nazivali Rezačem. Taj posao rezanja bio je brzo zgotovljen. A onda se mogao baciti na pravi posao. Odabrao je najbolje dijelove. One lošije je, premda sa žaljenjem, odbacio. Jer, nije ih mogao sačuvati za kasnije. Meso je moralo biti svježe. Svježe da svježije ne može biti…
Rezač je počeo kuhati juhu.
*******
Petar je pogledao gdje je njegova draga unuka. Igrala se u dvorištu.
-Petra, jesi li gladna?- upitao je s nježnošću u glasu.
-Jesam, djede!- uzviknula je ona svojim dječjim glasićem.
-Dođi onda brzo, da se ne ohladi. Skuhao sam tvoju omiljenu juhu! - viknuo je Petar.
Znao je da će se Petri ta juha jako svidjeti. Jer, bila je to možda najbolja koju je ikada skuhao…

Ma stavit ću... i nije zapravo bitno hoće li tko čitat... ako vam se da, samo izvolite... nadam se samo da neće bit baš jako loše i dosadno... :) ajd, dosta sad gluposti... :) evo:

I

Čovjeka je uvijek nešto ograničavalo. Moralni principi u njemu, društvo, želja da se ne izloži preziru drugih… uvijek je tu bilo nešto takvo. Ljudsko biće se rodi, proživi svoj kratki život sputano lancima pravila i normi, i nesretno umire. Rijetki su pojedinci koji su se tome uspjeli oduprijeti. Srećom. Otpuštanjem tih okova, čovječanstvo bi propalo. Samo bi sebe uništilo, jer čovjek je u dubini duše zvijer. I anđeo. Ili lažljivac. A tko zna što bi prevladalo… Čak ni On to nije znao.
Tako je to bilo do jednoga sunčanog ljetnog dana…

II

Djevojka se probudila. Bila je nesretna. Što god pokušala, ništa joj u životu nije išlo od ruke. Već se polako počela miriti s tim. Da, znala bi ponekad zaplakati u samoći svoje sobe, ali to je bilo sve rjeđe. I suze mogu presušiti.
U zadnje vrijeme dane je provodila hodajući ulicama svoga grada, besciljno. To je bilo mučno iskustvo, ali nekako se podsvjesno i željela mučiti. Gledati sve te skitnice, beskućnike, propalice,… Nekako je uvijek dospijevala među njih. Prije je plakala zbog njihove bijede. Sad je to prestalo. Preostao je samo neugodan osjećaj, neka tupa bol. I razočaranje samom sobom. Ona je bila tako bezvoljna, a u životu joj je bilo nemjerljivo bolje nego ovim jadnicima. Imala je stan, obitelj, hranu,… A bila je nesretna. Kakvi bi tek onda oni trebali biti? Pokušavala bi od sebe odagnati te misli, ali nije išlo. Znala je da bi trebala biti zadovoljna onim što ima. Govorila si je to neprekidno. Nije pomagalo. Uopće.
Htjela je biti poput njih. Poput ptica koje slobodno lete. Koje ljudi ne mogu zaustaviti, kao što nju jesu. Sanjala je to svaku noć. Gradski skitnice znali su za taj njen san. Samo oni. Oni su je jedini razumjeli. Drugi bi joj se smijali, znala je to. Smijali bi se njenoj vjeri da će jednog dana doista poletjeti, riješiti se svih svojih nevolja. A ona je čvrsto vjerovala u to. Letjet će, jednog dana. Slobodna poput ptice…

III

Svećenik je, mrzovoljan, sjedio u svojoj sobi. Mrzovoljan samo u duši. Na licu mu se mogao vidjeti širok osmijeh. Upravo je pred njim sjedila bogata udovica, koja očito nije imala pametnijeg posla od neprekidnog doniranja novaca njegovoj crkvi. Spremala se dati prilično velik iznos. Svećeniku su se raširile oči kad je čuo o kolikoj je svoti tu zapravo riječ. Moći će i sebi uzeti dio, a nitko neće primijetiti. Mrzovolje je polako nestajalo.
Svećenik je mrzio svoj poziv. Morao je to postati, takav je bio običaj u njegovu selu. Jedno dijete u obitelji uvijek je postajalo svećenik ili časna sestra. Sam je bio kriv za svoju sudbinu. Bio je uvijek dobar, poslušan, miran… Barem izvana. A iznutra, bilo je potpuno drugačije. No, nije dopuštao da to unutarnje zlo izađe van. Osim jednom. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo. Osim za bebu. Beba je umrla. Bacio ju je u bunar, prazan. Od bebe je doslovce ostala samo kaša krvi, mesa i kostiju. Nitko nikad nije saznao kako se to dogodilo. Slučaj je ostao zauvijek nerazriješen. Ali nije on bio kriv… jednostavno nije mogao podnijeti bebin plač. To ga je ubijalo. I ovo je bilo jedino rješenje. Nije se uopće kajao. Ali više si takvo što nije mogao dopustiti. Bilo je preopasno.
Mrzio je što mora uvijek biti dobre volje, dobar pastir spreman pomoći drugima. Želio je sve te ljude, koji su mu neprestano dolazili sa svojim blesavim pričama i molbama, molitvama i darovima, baciti u bunar. Jer i oni su ga ubijali, svojim plačem prema kojem se onaj bebin činio ništavan. Sanjao je to. A za taj san nitko nije znao osim njegova dnevnika. Možda će doći dan kad će to doista moći i učiniti…

IV

Propali student zamišljeno je sjedio za svojom kavom. Nije imao snage priznati da nikad ništa neće biti od njega. Njegovi roditelji ponosili su se njime. Ni njima nije mogao reći da je s njegovim studijem gotovo. Ne bi mogao podnijeti njihovo razočaranje. Jer dali su mu sve.
Nije to bilo najgore. Volio je djevojku. Istinski. Ali nikad joj to nije rekao. Mislio je to učiniti kad napokon nešto napravi od svog života. Čini se, nikada to neće učiniti. Ona bi ga prezrela. A ako i ne bi, on bi prezirao samog sebe… jer nije je vrijedan. Ona je dobra, ne treba joj takva propalica kao on koji nije u stanju ništa završiti do kraja. Uvijek odustaje od svega čim naiđu prvi problemi. Mrzio se je zbog tog. Bio je kukavica. Propao je, a nije se čak usudio to nikome ni reći. Čemu da živi uopće? Nije znao. Ali bio je prevelika kukavica da prekine to što se u njegovu slučaju jedva moglo zvati životom.
Želio joj je priznati da je voli. Svim svojim srcem. Sanjao je o tome. Za taj njegov san znao je samo maleni plišani medvjedić, kojega mu je ona jednom davno poklonila. Čuvao ga je kao oči u glavi. I povjeravao mu se, koliko god znao da je to besmisleno. Za njega je jedino mogao dati ruku u vatru da će šutjeti o svemu što mu kaže. A to mu je bilo najvažnije. Makar, htio je da dođe dan kad će moći to reći i njoj. Nadao se da će doći…



V

Popularni pjevač glupo je zurio kroz prozor. Jučer je imao nastup na skupu najveće desničarske stranke u ovoj državi i bio je umoran. I pomalo mamuran, morao je priznati. Boljela ga je glava i nije mogao jasno razmišljati ni o čemu. Najbolje bi bilo da ode odspavati još malo.
On uopće nije želio biti ovo što je postao. Ni približno. Mrzio je sve što ga je okruživalo, sve te glupe parole koje je morao slušati na svojim koncertima, sve te sirove ljude koji su znali sve riječi njegovih pjesama, ako se to uopće moglo nazvati pjesmama, napamet… Znao je da ga svi imalo pametni ljudi doživljavaju kao najveću budalu, i nije im uopće to zamjerao. Bili su u pravu. Ali novac ga je previše privlačio, kao i slava. Jer, bio je slavan, bar među tim ljudskim ološem, kako ga je on zvao. A to mu se sviđalo. I još se više mrzio zbog toga. Ali, nije si mogao pomoći. Ovako mu je bilo previše dobro da to prekida, nije se želio ni mogao upuštati u nešto novo i nesigurno.
Uvijek je sanjao o tome da postane baletan. Za to je znao samo njegov otac, koji ga je jednom zatekao u baletnim papučama koje je ukrao od jedne djevojčice. Morao mu se zakleti da nikad više neće ni pomisliti na to. Zakleo se. Ali, mislio je na to, itekako. Samo to više nikad nije spominjao. No, dao bi sve da se jednom ostvari taj njegov san…

VI

Bio je to sunčani ljetni dan. Ali ljudi su bili uznemireni. Jer to je bio zadnji dan njihova života, zadnji dan Zemlje, zadnji dan svega…
Saznali su to tek jučer. Nekako neobjašnjivo, astronomi su ugledali neku čudnu masu koja se izrazito brzo kretala prema Zemlji. Kao da se pojavila niotkud. A to je bilo nemoguće. No, drugog objašnjenja nije bilo. Taj Kamen, kako su ga ljudi nazvali, prije nije postojao. Samo se odjednom pojavio. I krenuo prema Zemlji da uništi sve ljude na njoj… Danas u 12 sati.
Čuvši vijest, djevojka je osjetila neku čudnu mirnoću. Znala je da je došao dan.
Svećenik se prvo malo uplašio… a zatim se veselo nasmijao. I on je znao da je došao dan.
Propali student pomislio je kako sad može reći što mu je na srcu. Jer ionako je sve gotovo. Došao je dan i za njega.
Popularni pjevač se strašno uplašio. A onda se smirio. Napokon će se ostvariti i njegov san. I za to je napokon došao dan.




VII

Djevojka je krenula prema crkvi na kraju grada. Tamo su bile ptice. Tamo je bila sloboda. Uspela se na vrh. Sad je mogla letjeti. Ionako više ništa nije bilo važno. Sad je mogla sve što je htjela. Sjetila se skitnica. Oni bi sad bili sretni zbog nje. Njen san će se ostvariti. Hvala Kamenu… da nema njega, ne bi se ovo nikada dogodilo.
Skočila je. I poletjela. Bilo je predivno. Napokon je bila slobodna. Vjetar joj je vijorio kosom. Neopisivo… Svi njeni snovi su se ostvarili.
Ugledala je skitnicu. U ruci je imao kocku. Lagano ju je bacao i ponovo hvatao. Smiješio se. Čudno... A onda je pala na nešto tvrdo…

VIII

Svećenik je već bio u crkvi. Pred njim gomila ljudi. Vjerovali su svakoj njegovoj riječi. Pogotovo u ovim trenucima, trenucima kraja, kad su se bojali svega. Rekao je da ga slijede, da mu se noćas ukazao anđeo i rekao mu što treba učiniti. Oni su ga slijedili sve do vrha. Došao je trenutak. Sad se njegov san može napokon i ostvariti. Hvala Bogu… ne, bolje rečeno, hvala Kamenu.
Naredio im je da skoče. Neki su ga spremno poslušali. Neki su ga gledali sa strahom u očima. Ali i oni su naposljetku skočili. Jer, ionako je bio kraj, više nije bilo ničega iza… a ovako će bar imati život poslije ovoga. Tako je anđeo rekao svećeniku, a oni mu nisu imali razloga ne vjerovati.
Kad su svi skočili, svećenik uzdahne od olakšanja. Nije bio bunar, ali i ovo je bila dostojna zamjena. Nakratko pogleda udesno. Na podu se nalazio njegov dnevnik… a odnekud se dokotrljala i kocka. Čudno… Svećenik protrlja oči. Mora da je nekom ispala iz džepa…

IX

Propali student dotrčao je do crkve, bez daha. Rekli su mu da je djevojka tamo otišla. Nekako je predosjećao i zašto. Nadao se da je stigao na vrijeme…
Ugledao ju je na podu, među hrpom drugih ljudi. Počeo je plakati od muke. Bilo je kasno. Njegov san se neće ostvariti… Tada je čuo jecaj, njen jecaj. Brzo se približio. Još je bila živa. Gledala ga je svojim dragim očima. Rekla je da je letjela. On ju je zagrlio… i priznao da ju voli. Sretno se nasmiješila. A zatim i on… Bio je presretan. Hvala Kamenu na svemu.
Izvadio je iz džepa medvjedića. Nježno ga je položio pokraj nje. Ali, u njegovoj plišanoj ruci nešto je bilo… Kocka. Čudno. Nije se sjećao da ju je tu stavio…


X

Popularni pjevač čuo je svećenikovu priču o anđelu. Nije znao treba li mu vjerovati ili ne. Ali znao je da će ga poslušati. I ispuniti svoj davni san…Hvala Kamenu.
Pojavio se u crkvi, zajedno sa ostalom gomilom ljudi oko svećenika. Obučen kao baletan. Ljudi su ga pomalo čudno gledali, ali nitko mu ništa nije rekao… Znali su da je kraj, pa koji bi smisao bilo što rečeno imalo? Čak je i svećenik šutio. Pjevač je bio presretan. Ispunio se njegov san iz djetinjstva. Polako je zaplesao. Nije mu išlo baš najbolje, ali nije mario. Ionako je bilo gotovo. Prilazio je sve bliže i bliže rubu…
Ugledao je oca. Igrao se s nekom kockom. Čudno, nije mu to bio običaj… A tada ga je netko gurnuo… i on je pao…

XI

Prošlo je 12 sati. Ništa se nije dogodilo. Kamen je, isto onako neobjašnjivo kako se pojavio, i nestao. Ljudi koji su još bili živi zbunjeno su se gledali… Kod nekih se javljala strava zbog onoga što su počinili… Kod nekih samo iznenađenje. Jer ljudi su u dubini duše zvijeri. I anđeli. Ili samo lažljivci…
Propali student je gledao u mrtvo tijelo svoje ljubavi. Plakao je.
Svećenik je zurio u mrtvo tijelo u baletnoj odjeći. Grohotom se smijao.
Pjevač i djevojka ležali su mrtvi sa sretnim smiješkom na licu.

XII

Svijet se polako vraćao u normalu. Odlučilo se zaboraviti na sve što se dogodilo. Mrtve su pokopali, živi su nastavili živjeti. Neki od njih. Neki su odlučili to okončati. Nisu mogli živjeti s posljedicama svojih djela. Naprotiv, neke to uopće nije smetalo. Jer ljudi su zvijeri. I anđeli.
Svećenik je nastavio živjeti. Nije osjećao ni trunku kajanja. Dapače, bio je presretan, jer ostao je živ. Bio je uspješan tokom svog daljnjeg života na ovom svijetu. Jednom u budućnosti, postat će Papa… Ali to je već druga priča…
Propali student odlučio je sve okončati. Previše tuge sakupilo se u njemu. Ostavio je oproštajno pismo, popio hrpu tableta protiv bolova… Kad su ga našli, bilo je prekasno. Već se pridružio djevojci.
Pjevač i djevojka ležali su mirni u svojim grobovima.



XIII

Čovjeka je uvijek nešto ograničavalo. Moralni principi u njemu, društvo, želja da se ne izloži preziru drugih… uvijek je tu bilo nešto takvo. Ljudsko biće se rodi, proživi svoj kratki život sputano lancima pravila i normi, i nesretno umire. Rijetki su pojedinci koji su se tome uspjeli oduprijeti. Srećom. Otpuštanjem tih okova, čovječanstvo bi propalo. Samo bi sebe uništilo, jer čovjek je u dubini duše zvijer. I anđeo. Ili lažljivac. A tko zna što bi prevladalo…On je to pokušao saznati…
On je poslao Kamen. Da vidi što bi bilo. I vidio je. Bilo je zvijeri koje su bile cijenjene nakon svega. Bilo je anđela koji su umrli zbog svojih snova i želja. Ali najviše je bilo lažljivaca… Jer ljudi su takvi. Lažu da bi živjeli. Žive da bi lagali. Puno njih. A nakon Kamena, kad su se trebali suočiti s posljedicama svojih laži, mnogi su se slomili. Bilo je preteško. Bar za neke. Očekivano.
On nije osjećao sreću zbog svega. Niti tugu. Ništa, osim znatiželje da vidi kakvo je zapravo djelo ruku njegovih… kakvi su ljudi. Zvijeri, anđeli, ili lažljivci. Ili možda sve troje odjednom.
Bacio je Kocku. Kao što je to i do sada činio… i određivao sudbine ljudi. Ma koliko god se ljudima činilo da je to radio netko drugi. Jer on je bio sveprisutan. Svemoguć. Sveznajući. Ali usprkos svemu tome volio se igrati. I zadovoljavati svoju znatiželju. A Kocka i Kamen bile su jako zanimljive igračke, bar za nekoga poput Njega… Jer on je na neki način bio dijete…
Opet je bacio Kocku. I odredio sudbinu nekom anđelu, zvijeri ili lažljivcu… Nekom čovjeku…

E ovak... napisala sam kao jednu malo dužu priču... pa sad ne znam ima li smisla da je tu stavim ili ne... malo je čudna... ispala je drukčije nego što sam prvotno mislila... sad liči na nešto drugo, al to sam skužila tek kad je bila već gotova... i ne znam hoće li to tko drugi primijetit, na što to liči... no dosta sad o tom, ak želite da je stavim, recite ( ako ovo još tko čita osim 5-6 ljudi :) )... možete ostavit komentar, il mi reć na bilo koji drugi način... pa ak bude zainteresiranih, stavit ću je... :)

Mrak. Već sam navikao na mrak. Zapravo, svjetla se više ni ne sjećam. Kao ni mnogo čega drugoga. Hladno je. Osjećam strahovitu bol. I vi biste, da sjedite u jednom te istom položaju već... ne znam, vjerojatno nekoliko mjeseci. Ne zapažam više ni protjecanje vremena. Sve je isto. Već dugo...
Zagnojene rane, smrad tijela neopranog otkad sam tu dospio, glad, prljavština... nije to najgore. Nimalo najgore. To se dade podnijeti... čovjek se navikne. Mora. Ali samoća, tišina, mrak... čovjek se ne navikne. Mora. Ali ne može.
Hrane me. Splačinama, ne znam uopće što mi daju... ali me hrane. Žele me živog. Ne znam zašto. Iskreno, nije me ni briga. Postao sam ravnodušan. Sjedim i gledam u jednu točku. Već danima. Istina, ponekad zaspem. Probudim se nakon nekog vremena, naravno. I dalje gledam u tu točku. Jer, jedina mi je preostala.
Crne je boje. Niti ne može biti drukčija. Ustvari, ne znam postoji li uopće. Nije ni bitno. Otkad je gledam, sve je drukčije. Drukčije mislim, moglo bi se reći... Kompleksnije, začudo, iako je ta točka sasvim jednostavna...
Točka... moj najbolji prijatelj. Tako savršena, savršena toliko da je to nevjerojatno, oličenje savršenstva.
Gledajući u nju, čini mi se kao da se širi... i postaje nešto drugo. Veliko. Žive boje, ljepota, toplina, šarenilo, bljesak, živost, roje se oko točke, prekrasni u svom nemiru, tako puni života i snage. A ja sam vezan. Zauvijek, do kraja... nema mi spasa. Ne, lažem... točka će me spasiti. I ono oko nje. Moraju, zato i postoje, tek sada sam to shvatio. Oni su tu radi mene. Nestajući u tom vrtlogu, ponirem u dubinu svega, sve mi je najednom kristalno jasno... putujem okružen znanjem, moći. Nisam više zatočen. Bližim se odgovoru, tako dalekom, ali zapravo jasnom, mogućem i prisutnom. Uskoro ću znati, gdje sam, tko sam, tko misli da me zatočio, zašto... Ali, što je sad ovo... neki zvuk... točke nema. Gotovo je.
Muha, naravno, muha uvijek sve upropasti. Leti oko moje točke... i zuji. Ne prestaje. Zvuk gori od bilo čega što čovjek može zamisliti... Para mi mozak. Ne mogu misliti, ne mogu saznati odgovor. Sve zbog jedne muhe, malene, neznatne, ali tako zle... i glasne. Sad je već postalo neizdrživo. Ubio bih je, zgazio, mrcvario je, sve dok ne bi nestala i postala mala crna točka... Ali, točka u koju ne bih gledao, jer to nije moja točka. To bi bila točka koja je uništila moju točku. Moram ubiti muhu, moram stvoriti tu točku, moram, radi kompenzacije, ravnoteže sila u svemiru, radi smisla života... To ću i učiniti.
Zaboravio sam na lance. Tipično za mene. Zaboraviti glavni problem, koji je, u konačnici, i doveo do toga da želim ubiti muhu. Ne mogu, vezan sam. Ali neće me to spriječiti. Ne smije. Jer moram to učiniti... moram, da, moram. Tako mi je rečeno. Ne znam otkud mi sad to, ali znam da je tako.
Zuji... opet. Poludjet ću! Vrištim od muke. Plačem. Moram se osloboditi tih lanaca. Ma koliko to možda boljelo...
Trzam rukama i nogama, divljački. Ako se dovoljno jako potrudim, uspjet ću. Lanci mi se urezuju u kožu na ruci. Vučem. Osjećam da se nešto događa. Čujem neki čudan zvuk, drukčiji od onog sveprisutnog iritantnog zujanja. Zvuk pucanja. Trudim se jače... krv. Neka, nije bitno, proći će. A ako i ne prođe, nema veze. Samo moram strgnuti lance. Opet vrištim... ovaj put od bola... neizdrživog... oslobođen sam... ali ne, nisam to htio. Moja ruka... nema je. Leži na podu... kraj nje sjekira. Vidim svjetlo, nakon dugo vremena... i sablasni cerek čovjeka u bijelom... bijelom sa crvenim točkama... crvenim točkama moje krvi. Sve mi je mutno. Vidim muhu. Sad plazi po mojoj ruci. Mojoj bivšoj ruci. Mrzim je. Muhu, ruku, sjekiru, svejedno. Od bola se ne mogu okrenuti i pogledati svoju točku. Svoj spas. Gotovo je.
Čovjek u bijelom me gleda. Smije se. Ne znam tko je... ali zao je. Krvnički zao. Muha mu sleti na podlakticu. On je miluje. Ona kao da mu se smiješi. Znam, muha se ne može smiješiti... ali ova se je smiješila, kunem se... svojom točkom.
Više ne vidim ništa... samo čujem muhu. Znam, umirem, a svoju točku ne vidim. Gotovo je, sada sigurno.
***
Čovjek u bijelom uzeo je injekciju sa sredstvom za uspavljivanje s poda i odveo onesviještenog čovjeka u bolnicu. Luđak. Opasan za sebe i druge. Specijalnost mu je bila samoozljeđivanje. Naravno, uskoro će se opet oporaviti. Možda je izgledalo grozno što su ga držali zavezanog i samog, ali, nije bilo drugog rješenja. Bio je lud u potpunosti. Recimo, sad je buncao o nekakvoj odrezanoj ruci, muhi, točki... bolničaru ništa nije bilo jasno. Nije se, doduše, ni trudio previše da mu postane. On je bio normalan, i nije htio da se to promijeni.
Ugledao je muhu na svojoj ruci. Potjerao ju je. Ona je otišla, ali... je li mu to namignula? Ne, nije, naravno... to je bio samo stresan dan, i sad ovaj luđak... mora da mu se priviđa...
Muha je polagano odletjela na točku.

Evo, opet sam nekaj napisala nakon dugo vremena... nije da sam se previše trudila, al eto... ako vam se ne svidi, što vjerojatno i neće, oprostite... možda drugi put bude bolje... ma dosta više, ionak pričam gluposti... :) sami pročitajte ak vam se da...



To je hodalo uokolo. Tražilo je plijen. Vrebalo je, ništa nije moglo izbjeći njegovu pozornu pogledu. Negdje u blizini čulo je šušanj... mačka. Da, eno je...Pogled pun strave. Uskoro ga je nestalo. Bilo je zabavno, ali preobično. Trebalo mu je nešto izazovnije. Polako je hodalo prema otvorenim vratima. Kroz njih, kao u nekom stravičnom bijegu, projuri divovski pas. A onda stane. Nanjušio je njegov smrad. Kad je shvatio što mu se približava, bilo je kasno.... I to je brzo bilo gotovo. Sad je nesmetano moglo ući kroz vrata. Vidjelo je stol... za stolom ljudi. Ljudi ga nisu mogli vidjeti. Ali, mogli su ga osjetiti, itekako. Premda, ako im je to bio prvi susret s njim, bilo je teže. A mnogi nisu nikad dočekali drugi... Ovima je bio prvi. Počeli su se nelagodno meškoljiti, ne znajući zašto. Hodalo je prema njima... Užitak. Okus svježeg mesa. Vrištanje. Napokon je bilo sretno...

***

Probudio se u rupi... Nije znao kako se tu našao. Trenutno, nije znao ni kako se zove. Nešto sa S... Ma ne, kako mu je to uopće palo na pamet.... Sad se sjetio... Mario. Zvao se Mario. Ali još uvijek nije znao gdje je. Kao da je prespavao posljednjih par sati, a netko ga je za to vrijeme doveo na ovo nepoznato mjesto... Posljednje čega se sjećao bila je njegova kuća, njegova obitelj, kako svi sjede za kuhinjskim stolom i slave treći rođendan njegove najmlađe kćeri. A od tada... mrak.
Ustao je i izašao iz rupe. Krajolik kao da mu je bio poznat. Ali to nije bilo moguće. Jer, istovremeno je bio i neopisivo drukčiji. Pun smrada, nekog nadnaravnog smrada... koji je ispunio svaku pukotinu. Pokušavajući zaboraviti na to, krenuo je naprijed. Nepripremljen na užasan prizor koji ga je dočekao, skoro se srušio od šoka. Crijeva, muhe, krv... cijedili su se iz utrobe nečega... nečega što je prije možda bila mačka. Ali ipak, kao hipnotiziran, morao je prići bliže. Zapuhnuo ga je užasan vonj... nekako poznat. Iz utrobe su izlazili crvi. S velikim naporom, uspio se odmaknuti. Vidio je kuću... koju je od nekud znao. Pred vratima, još jedan leš. Ovaj put pas. Skoro je povratio od odvratnosti... Naime, psu je bila oderana koža. Izgledao je sablasno, no istovremeno i nekako lijepo. Zgadila mu se i sama pomisao na to da mu tako nešto izgleda lijepo... ali nije si mogao pomoći. Prekoračio je psa i ušao u kuću... Premda se bojao. Jer, znao je što ga tamo vrlo vjerojatno očekuje....
I nije se prevario. Čak se nije ni užasnuo. Jer, već je otupio od šokova, a i činilo mu se da polako počinje shvaćati... iako još nije vjerovao. Na podu su ležali ostaci odjeće, kostiju, komadića mesa i krvi. Vidio je kapicu koju je nosila njegova trogodišnja kći na proslavi svog rođendana... Ostatke torte... Preostala je samo jedna svjećica. Pištolj-igračku svog sedmogodišnjeg sina... Barbiku starije kćeri, koju je dobila za prošli Božić... Pramen jarkocrvene kose koji je nedvojbeno pripadao njegovoj ženi... Komad noge od koljena naniže, a crvena cipelica pokazivala je da se radi o ostatku njegove mlađe kćeri... Sad je već bio skoro siguran u sve što se dogodilo. Znao je tko je bio. Tj. što je bilo...

***

Igor je sjedio za svojim kompjuterom. Bio je zadovoljan. Jer, imati kao lika uzornog obiteljskog čovjeka, koji živi u lijepoj kući sa psom i mačkom, nije bilo nimalo zabavno. A skupiti dovoljno bodova da postaneš Sargon... E to je već bilo puno zabavnije. A on je to upravo sad postao. I nije namjeravao tako brzo to prestati biti... Jer on je Sargona volio...

***

Da, bilo je Sargon... Demon, koji je bio više svjestan nego što su glupi ljudi mislili... Demon, koji nije bio samo virtualni lik... bar ne od sada... od trenutka kad ga je onaj blesavi dječak Igor zavolio. To nije bilo razumno od njega... uskoro će to i uvidjeti. Ali, ljudi su općenito nerazumna bića...

***

Igor je osjetio nešto čudno. Počeo se, nekako neobjašnjivo, preobražavati. Prvo su mu počele rasti pandže... koje su bez problema mogle rasporiti mačku, oderati kožu psu, raskomadati čovjeka... Zatim je postao nekako širi... i veći. Koža mu je postala crvene boje, a počeli su mu rasti i rogovi... Cijeli proces završio je jako brzo. Igora više nije bilo... bio je to Sargon.
Spustio se niz stepenice... izašao kroz kućna vrata. Životinje su se počele uzbuđeno glasati i bježati. One su, pametnije od ljudi, nekako znale tko je i što je on... A blesavi ljudi nisu ga mogli vidjeti. Smrad koji su osjećali, zanemarivali su... Jer, objašnjenje je bilo previše nemoguće...pa su ga odbacili...

***

Dva mjeseca poslije, ljudi više nije bilo. Ostao je samo Sargon. Pomislio je kako je vrijeme za odmor... Vratit će se u svoje rodno mjesto i tamo ostati dok se ljudi opet ne pojave. Jer, dosadni su oni... doći će opet, sigurno... kao što su uvijek u prošlosti dolazili. Tipično za njih. Ali za to treba vremena. Sasvim dovoljno vremena da se Sargon odmori. A onda će opet neki mali glupi dječak, ili djevojčica, ili već netko zavoljeti tog crvenog demona... a on je nestrpljivo iščekivao taj trenutak, iako ga je već proživio bezbroj puta... i on će opet doći... sve ih uništiti... i tako u beskraj...
Sargon je, zadovoljan, zaspao.

Hm.....da, nisam dugo nikaj napisala...nije me bilo, pa eto...no dosta sad o tome...ova priča i nije tako jako morbidna...malo je čudna za mene...govori o tome kako nije sve onako kakvim se čini na prvi pogled... ne znam otkud mi sad ta tema...ali nije ni bitno...neću sad govorit kak nisam baš zadovoljna...jer nikad nisam, niti ću bit...ma sad stvarno dosta, pročitajte, i molim vas, svi koji to učinite, ostavite bar par rečenica kao komentar, da znam kak vam se čini...makar ne znam baš hoće li vam se svidjet...evo:



Ona je ubila svoju najbolju prijateljicu. Sudili su joj. Naravno, i osudili je...Trideset godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja... Sasvim očekivano...

On je bio heroj. Jedini se uspio spasiti iz goruće kuće. Nažalost, usprkos tome što je svoj život izložio opasnosti da ga spasi, njegov najbolji prijatelj nije uspio preživjeti. Svi su mu izražavali sućut i divili mu se. Sasvim očekivano...

Ona je šetala livadom. Vidjela je sve sebi drage ljude. Svoju prijateljicu također. Bila je vesela, mirna, sa zahvalnim smiješkom na licu. Njoj je to bilo drago. Sjele su ispod rascvjetanog stabla. Pričale su, dugo su pričale...o svemu. Nije im ponestajalo riječi. No ono što se osobito isticalo bio je sveprisutan osjećaj zahvalnosti...Ona je bila tu, uvijek prisutna...Zahvalnost za sve što je učinila za svoju prijateljicu. Usprkos svemu...Jer, morala je. Srce joj nije dalo drugačije... A prijateljica ju je gledala, puna ljubavi i sreće.Sasvim neočekivano...Ona se probudila.

On je bio u ćeliji. Sam. Mrak svuda oko njega. Prijatelja nije bilo. Odahnuo je na trenutak... Ali, evo ga opet...Bez pola lica...Kože koja se gulila. Ali najgori je bio pogled njegova jednog oka... Prezir, da. Ta riječ najbolje opisuje taj pogled. A njega je obuzeo užas. Prijatelj se približavao. Pružao je svoje koščate, izgorjele ruke prema njemu. Naposljetku ga i dodirnuo... On je zavrištao krikom punim strave koji se izgubio u tišini zidova...Nitko ga nije mogao čuti, nitko ga nije htio čuti. Bio je sam s tom užasnom spodobom. I bojao se. Beskrajno se bojao. Sasvim neočekivano...On se probudio.

Njena prijateljica je umirala. Mučila se u bolovima mjesecima. Ništa joj nije pomagalo. Ona je nije mogla takvu gledati. Znala ju je vedru, veselu i nasmijanu...Ovo nije bila njena prijateljica...Znala je da i ona to želi. Donijela je tablete. Prijateljica ih je popila, uz njenu pomoć. Htjela je to. Našli su je sutra ujutro kako leži mrtva na bolničkom krevetu, bez onog bolnog grča na licu koji je zadnjih mjeseci uvijek bio prisutan.

Njegov prijatelj bio je s njim na ljetovanju. Mrzio je svog prijatelja. Jer, uvijek je u svemu bio bolji od njega...A kap koja je prelila čašu dogodila se sinoć. Saznao je da nije dobio posao kojeg je želio. A tko drugi ga je dobio nego njegov prijatelj? Ne, nije namjerno izazvao požar. Ali, zašto da ne iskoristi priliku koja mu se pružala? Ostavio je prijatelja da spava. Probudio se kad je već bilo prekasno. Vrištao je, zvao pomoć. Neka. Iznio ga je tek kad je ovaj već umro. Vatrogasci su ga našli ispred izgorjele kuće kako stoji kraj mrtvog prijatelja sa suzama u očima.

Suđenje nije dugo trajalo. Sve se brzo riješilo. Monstruzno ubojstvo osobe koja više nije bila uračunljiva zbog bolova. Gadila se i svom odvjetniku dodijeljenom po službenoj dužnosti. Ubiti najbolju prijateljicu? U svima je to izazivalo gnušanje. Krajnje gnušanje. Presudu je bilo lako donijeti. Umrla je u zatvoru nakon dvadest pet godina. Na pogreb joj nije nitko došao. Nitko joj nikad nije posjetio grob. Sasvim očekivano...

Njegova priča bila je objavljena u svim novinama. Proglašen je herojem godine. Ljude je osobito dirnula njegova ucviljenost i tuga zbog prijateljeve smrti, kao i odbijanje bilo kakve hvale na svoj račun. Što će mu to ako njega više nema, obrazlagao je. I svi su ga smatrali velikim čovjekom. Oženio se, dobio djecu...Doživio duboku starost. Na pokopu se skupilo monoštvo ljudi i oplakivalo ga. Na njegovom grobu uvijek je bilo svježeg cvijeća. Sasvim očekivano...

Dakle, ovo je malo drugačije od prošle priče... Ne znam, čini mi se da i nije baš najbolje ispalo, mislim da bi se dalo to i bolje razraditi, ali i ovako je dovoljno dugačko, ipak ne pišem romane :) Pa, ništa, pročitajte i vidite valja li što...




O da, voljeli su to raditi. Jako su voljeli to raditi. Svaki od njih je to volio. Zato su se vjerojatno i našli. Nije bilo puno takvih kao što su oni...

Luka se nervozno vrzmao svojim stanom. Nije to bilo ništa čudno. Trajalo je već puna tri mjeseca. Tri mjeseca patnje, uvjeravanja samog sebe da nije kriv, da bi svatko na njegovu mjestu tako postupio...Uzalud. Jer ona nije tako postupila... Osjećaj krivnje nije se smanjivao. Dapače, postajao je sve jači i jači, grizući Luku kao neka opasna zvijer, zvijer iz pakla. Nije mu dao disati, nije mu dao spavati, nije mu dao živjeti. A sve je moglo biti drugačije...

Luka je upoznao Sanju prije dvije godine. Ona je bila sve ono što je Luka tražio. Ukratko, bili su srodne duše. Luka je čak nekad znao pomisliti da su oni zapravo blizanci koje su odvojili pri rođenju. Naravno, znao je da to nije istina, ali kad su bili toliko slični...Previše da bi to završilo dobro. Voljeli su se bezgranično. Bar je tako Luka mislio. Makar, kasnije se ispostavilo da je nečija ljubav tu ipak bila jača...

Pomoću svojih izvora, saznavali bi za mlade parove koji su se 'bezgranično' voljeli. Saznali bi gdje se obično kreću zajedno...Dalje je bilo lako. Došli bi do njih po mrkloj noći, omamili ih i takve odveli u svoje sklonište, napuštenu tvornicu na kraju grada. Kad bi se ovi ubrzo probudili, slijedio bi taj trenutak kojeg su tako voljeli. Oni su to jednostavno zvali Test. Test je izgledao ovako: Odveli bi mladića i djevojku u odvojene sobe. Tamo bi svakoga od njih pojedinačno pitali Pitanje. Naravno, prije toga bi se pobrinuli da dotična osoba misli da je njen partner na sigurnom i da ne zna za ovo što se sad događa. A Pitanje je glasilo: ' Nudimo ti izbor. Ubit ćemo tvog partnera, osim ako se ti dobrovoljno ne žrtvuješ za njega. Dakle, čiji život ti je draži?' Ako bi oboje odabralo svoj život, ubili bi oboje. U tome i nije bilo nekog uživanja. Ako bi oboje odlučilo žrtvovovati sebe, poštedjeli bi i jedno i drugo.I pustili ih, uz prethodnu prijetnju da će ubiti i njih i svima njima drage osoba ako se usude prijaviti ih. Ni to nije bilo ništa posebno...jedino dokaz da možda ipak postoji vječna ljubav za koju je čovjek spreman dati i život. Ali treća mogućnost, u tome je bila sva čar...

Bilo je to prije tri mjeseca. Luka je rekao:' Ubijte nju.' A Sanja:' Ubijte mene.' I ubili su je. A Luka je to gledao. Naravno, prije toga su im rekli što bi se dogodilo u slučaju suprotnih odgovora. Luka je prije nego što je smrtonosni otrov izvršio svoju zadaću morao gledati tugu i razočaranje na Sanjinu licu. Iznevjerio ju je. Izdao. A ona njega nije. Nepodnošljivo...

Da, to je bilo ono što su željeli. Znali su da će osjećaj krivnje izjedati Luku, kao i bilo kojeg drugog muškarca ili ženu na njegovu mjestu. Zabavljalo ih je gledati koliko će dugo izdržati ponašajući se naoko normalno. Neki su znali izdržati i godinama. Neki, manje čvrsti, samo par mjeseci. A neki ni toliko. Rekord je dosad iznosio pet dana. Tada su dotičnu djevojku pronašli kako u spavaćici hoda po ulici i govori: 'Nisam ja kriva, pustite ga, predomislila sam se.' Naravno, odveli su je u psihijatrijsku ustanovu. Nisu je doživljavali ozbiljno. Koliko oni znaju, ona je još uvijek tamo. Sad ih je veoma zanimalo koliko će Luka izdržati. Imali su i internu kladionicu. Pobjednik je imao pravo odabrati idući par. A to su svi jedva čekali...

Mislio je to sve prijaviti policiji, kad su ga pustili. Ali nije. Nije mogao dopustiti da mu i obitelj i prijatelji stradaju. Nekako je izdržao tri mjeseca, više duh nego čovjek. Neprestano je mislio na nju, na njenu dobrotu i ljubav prema njemu. A on ju je odbacio. Naposljetku to više nije mogao izdržati. Morao je svemu tome doći kraj...

Pročitavši u današnjim novinama da se Luka K.(22), student arhitekture, ubio popivši preveliku količinu tableta, Šef se zadovoljno osmjehnuo. Pogriješio je samo za tri dana. Već dugo nije dobio pravo izbora... Zato će sad užitak biti još veći. Polagano se uputio prema napuštenoj tvornici. Znao je da ga ostali nestrpljivo čekaju, jer su i oni znali na kome je red da bira. A oni su to voljeli raditi. Jako su to voljeli raditi. Svaki od njih je to volio raditi...